Razmjena studenata – pojam s kojim sam se prvi put susrela par dana prije kraja roka za predaju papira i to zahvaljujući pauzi između dva predavanja. Razgovarala sam sa prijateljicama na hodniku i na njihov nagovor, kao studentica zadnje godine diplomskog studija, odlučila sam prikupit potrebnu dokumentaciju i prijavit se na razmjenu. Sam izbor destinacije mi nije bio bitan. One su izabrale Poljsku. Sa stipendijom od 400 eura mjesečno, u Poljskoj smo mogli pokriti sve mjesečne troškove. Pa eto, „kud svi Turci, tu i mali Mujo“. Prikupila sam na brzinu potrebnu dokumentaciju, prijavila se i pohvalila se prijateljicama kako ipak nisam zakasnila. Nakon ovoga uslijedio je blagi šok. Nitko, osim mene, nije se prijavio. Jedan od njihovih izgovora je bio „zadnji semestar ionako samo pišemo diplomski, tražit ćemo posao“. Na to im ništa nisam mogla reći osim da će kasnije žalit za propuštenom prilikom i krenula sam s biranjem predmeta koje ću polagat.
Došao je i dan polaska u Poljsku, Katowice. Grad za koji do tada nisam ni znala da postoji. Spremila sam se, otišla na avion i u jednom trenutku sam se osjećala kao Pale sam na svijetu. Sama, s lošim znanjem engleskog jezika, uputila sam se u nepoznato i to na period o četiri ipo mjeseca. Dovoljno da se pitam je li ovo stvarno dobra odluka. I da, definitivno je. Jedna od prednosti procesa razmjene je mentor. Osoba koja najčešće dođe po tebe, pomogne da se smjestiš, uputi u najosnovnije stvari. Onoga trenutka kada sam stigla u Katowice, upoznala mentora, sve je krenulo upravo onako kako je trebalo biti. Stigla sam u studentski dom, upoznala preostale Hrvate, ali i svoju cimericu. Mentori su organizirali par druženja kako bi se upoznali svi studenti i kako bi znali osnovne stvari o samom gradu. Organizirali su i izlet u Krakov, gdje smo shvatili da smo kulturološko različiti, ali da nas to u ovom trenutku nije briga. I to je jedna od najboljih stvari razmjene. Nije bitno tko si, kako se zoveš, odakle dolaziš.
Bitno je da si upravo na tom mjestu u pravom vremenu i da ćeš dat sve od sebe da bude lijepo, da upoznaš druge kulture, običaje, da nema osuđivanja, i ono što je najbitnije, nikoga ne zanima ničija imovinska kartica. Ta, četiri ipo mjeseca, koliko je trajao proces moje razmjene studenata, svi smo bili jednaki.
Svaku večer, na samom početku, jedna nacija je radila večeru za cijeli dom. Osim nas Hrvata, bili su tu i Španjolci, Portugalci, Argentinci, Turci, Kinezi, Tajlanđani, Ukrajinci, Rusi, Slovaci, Rumunji, Bugari… I vjerovali ili ne, najbolje smo se slagali s Turcima. Upravo na ovim večerama shvatili smo da smo svi mi samo mlade osobe, otvorenog pogleda na život i da se jednostavno moramo prilagođavati trenutnoj situaciji. Svaki dan razmjene je donosio nešto novo. Da, uz sva putovanja, partijanja, okupljanja, položila sam četiri predmeta na engleskom jeziku. Mogla bi napisati knjigu o stvarno lijepim uspomenama sa razmjene. Proputovala sam cijelu Poljsku, ali i dio susjednih zemalja, upoznala dosta nacija, kultura, njihovih običaja, proslavili smo dosta rođendana, ispekli mnogo kolača, torti, gotovo pa svaki vikend smo roštiljali…
Da ne dužim previše s detaljima mog iskustva, ono zašto sa sigurnošću mogu tvrdit da svaki student mora proživjeti iskustvo razmjene studenata je sljedeće:
- Imamo cijeli život za radit i naradit ćemo se. Šanse da pronađemo posao dok smo još na fakultetu, a da ćemo u potpunosti bit zadovoljni s njima su minimalne, ili ih gotovo pa i nema.
- Engleski jezik, ono što je današnjim generacijama osnova, meni, koja sam rođena 1990. predstavljao je ogromni problem. Onog trenutka kada sam došla na nepoznato, morala sa se nekako snaći. Nakon procesa razmjene sa sigurnošću mogu tvrdit da znam odlično engleski jezik.
- Strah od polaganja predmeta na stranom jeziku ne bi trebao postojati. Postoje različiti predmeti, one koje sam ja polagala su se bazirali na praktičnom radu poput case study ili projekta. Najbolje ideje za pisanje projekta dolazile su prije samog izlaska (nećemo se lagati, kad si na razmjeni, sigurno 5 dana u tjednu negdje tulumariš :P).
- Odluka za otići negdje u nepoznato je jedna od najtežih odluka, ali nas ne smije sputavati. Što je najgore što se može dogodit? Ništa. Uvijek se možemo vratiti doma. Doduše, tada bi trebali vratiti stipendiju, ali je svakako nismo ni koristili.
- Onoga trena kada upoznaš studente sa razmjene shvatiš da nije važno ime, prezime, odakle si, koje nacionalnosti, vjeroispovijesti i dr. Bitno da je si svjestan činjenice da ste svi na istom mjestu radi iste stvari. Zabavit se, naučit nešto novo, upoznat nove osobe, bit spreman prilagodit se novim situacijama, bit spreman pomoć drugima, bit uz njih.
- Proces razmjene je nešto što te dodatno izgradi kao osobu. I dalje imaš svoju osobnost, proširiš svoje znanje, ali postaneš i svjestan činjenice koliko toga je još uvijek neotkriveno.
- Proces razmjene donosi više koristi nego što mislimo. Za početak, dodatnih 20 ECTS boda. Dok se polažu ispiti, uspije se i izlazit, i to gotovo svaki dan. Jeftina putovanja su prilika koja se ne propušta, a putovanja sa više osoba su daleko zabavnija. Smijeh, zabava, druženja, društvene igre, odlazak na jezero, na piknik … sve su to stvari kojih ćete se rado sjećati i dosta godina nakon završetka procesa razmjene. Najčešće ćete ih se prisjećati dok budete u kontaktu s tadašnjim cimerima ili osobama za koje ćete se nadat da ćete ih vidjeti bar još jednom u životu.
Za kraj, ako probate, a ne uspijete, bar ćete znati da ste pokušali. A ako odustanete prije samog početka, nikad nećete znat kako vam je moglo bit!
Marija
