U Republici Hrvatskoj u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi trenutačno je zbrinuto oko 1200 djece, a na području RH djeluje 22 takva doma. U takav tip domova smještavaju se djeca bez roditelja, djeca koju roditelji zanemaruju ili zlorabe svoje roditeljske dužnosti, djeca i mlađe punoljetne osobe kada je to iz drugih razloga u njihovom interesu i ona djeca čiji roditelji zbog bolesti, neriješenog stambenog pitanja ili nedaća nisu u mogućnosti privremeno brinuti o djetetu. Djeca u domovima ostaju do svoje 18 godine, a neki od njih i do svoje 21 godine u stambenim zajednicama koje su organizirane pri nekim domovima. U Hrvatskoj godišnje više od 200 djece bez roditeljske skrbi iz dječjih domova i udomiteljskih obitelji završava srednju školu, od kojih jedan broj njih ima želju i za studiranjem.
Prema Zakonu o socijalnoj skrbi ( NN 57/11) ta djeca sada mogu ostvariti pravo na novčanu potporu za studiranje u iznosu od 2000 kn mjesečno, a uvjet je da redovito završavaju godinu. Danom izvršnosti rješenja sa kojom se priznaje potpora prestaje pravo na stalni smještaj, a pravo mogu ostvarivati do završetka redovitog studiranja u skladu sa programom studija kojega korisnik pohađa.
Uspješna priča jedne štićenice doma
Dvadeset jednogodišnja Andrea Romanić naizgled je „obična“ mlada i simpatična djevojka koju se može sresti svakodnevno na ulici, trgovini ili na bilo kojem drugom mjestu. No, Andrea Romanić zapravo je djevojka koja je najveći dio svoga života provela u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Andrea je od svoje četvrte do osamnaeste godine bila smještena u Domu za djecu i mlađe punoljetne osobe „Braće Mažuranić“ „“ u Novom Vinodolskom, a od svoje osamnaeste do navršene dvadeset i prve godine u stambenoj zajednici Doma za djecu i punoljetne osobe „ I.B. Mažuranić“ u Lovranu. Ono što Andreu razlikuje od ostale domske djece je to da je 2009. godine postala prva studentica štićenica doma „Braća Mažuranić“ u Novom Vinodolskom nakon 60 godina njegovog postojanja. Sada je redovna studentica III godine na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i stipendistica je zaklade „Korak u život“. Obzirom da kao štićenica doma nije imala nikoga da joj daje „džeparac“, zadnje tri godine radila je za vrijeme turističke sezone. Želja joj je da se nakon završetka studija zaposli i da uz rad upiše „Caligari“ talijansku privatnu školu mode i dizajnu u Rijeci i da se dodatno osposobi za zanimanje vizažista ili modnog kreatora. Bez obzira na težak život bez roditeljske ljubavi nije izgubila vjeru u život i svjesna je svih životnih prepreka koje je čekaju. Život u domovima opisuje kao pozitivno iskustvo u kojemu se je osjećala sigurnom i zaštićenom u svakome trenutku i u kojemu je stekla puno prijatelja sa kojima je i danas u kontaktu.
Napisao Livio Dolgoš,
diplomirani socijalni radnik
