Nekada mi dođe u dnevnu zbilju da nešto prenesem na papir, nešto rimovano i zabilježeno primitivnom pjesničkom mišlju. Podijelio bih to s vama…
Sretan čovjek
Samo on je uvijek tako sretan
Htjeli bismo svi to ponekada
Izgleda tako staložen i kompletan
Odaj nam svoju malu tajnu sada
Samo jedan osmijeh njegov
Dobro bi nam došao
Taj zarazni osjećaj kao savršen zov
Svatko bi mu pošao
Svi smo mi ponekad sretni
Ali baš nitko kao on
Naš prijatelj zagonetni
Sretan i jednostavan čovjek, a ne kameleon
On svoje boje mijenja i svi ih jasno vide
Ne skriva svoju sreću nikada
Dok se smije i nepoznatom ulicom ide
Sretan čovjek i njegova parada
Nije to karneval osjećaja
Niti lažan pogled sa njegova lica
To je čovjek koji osmijehom osvaja
On je iskreno sretan, slobodan kao ptica
Zamisli
Vjetar koji puše
Vijori jedno tijelo bez duše
Taj oblik koji težine nema
Nije dokazivo poput teorema
Ono živi da bi hodalo
Samo okom da bi pratilo
Ono što je prazna ljuštura
Prolazna ljudska skulptura
Imenom se naziva
Njegova praznina dopadljiva
Kao karikatura bez jasnog oblika
Kao slika koju pjesnik naslika
I ono ne shvaća
Da mjerila nisu dostignuća
Da duša je težina
Da ona ispunjena je praznina
Samo zamisli.
Igor Pandl
