Kako se snalaze djeca iz alternativne skrbi?
Odlučila sam podijeliti svoje iskustvo sa djecom iz domova jer sam i ja jedno od njih. Imam sada već 20 godina i u domu sam od svoje ne pune 14. godine. Kada sam saznala od strane Centra za socijalnu skrb da ću biti smještena u domu, moja prva reakcija je bila ne želim ići, želim ostati kod majke i imati sretnu obitelj iako sam sa druge strane znala da nije moguće zbog uvjeta. Jedino čemu sam se molila Bogu je da moje sestre ostanu sa njom, da ne završe kao ja. Došao je i taj dan kada sam morala napustiti sve uspomene i krenuti u neku drugu okolinu možda bolju za mene. Cijelim putem sam razmišljala o svim onim pričama koje sam čula o domovima. Stigli smo u moju novu „kuću“. Mjesto gdje ću boraviti ne znam ni ja koliko. Sve se činilo kao neko lijepo mjesto za odmor. To je bilo neko moje iskustvo. No nakon samo par dana sam shvatila što znači biti u domu. Okružen si sa grupom nepoznatih malih ljudi koji su ovdje došli sa nekom životnom pričom kao i ti. Koji ne znaju što je život jer imaju samo par godina više ili manje od tebe. Sa nekima postaneš dobar sa nekima ne. Ovisi koliko si komunikativna osoba jer to je isto važno. Provela sam pet godina u domu za odgoj u Dugavama. Nakon navršene 18 godine života shvatila sam da više nitko ne može preuzeti odgovornost za moje postupke, da sam sada odrasla osoba i da sve moram izvršavati sama.
Nakon pet godina imala sam ponovno mogućnost ovoga puta birati sama da li želim u samostalan život pun odgovornosti ili se želim vratiti kući u svoje uspomene. Naravno trebalo mi je vremena da točno razmislim što želim. Vagala sam puna dva tjedna što bi to bilo idealno za mene i donijela odluku da se u uspomene uvijek mogu vratiti ali u samostalan život baš i ne. Imam iskustva sa prijateljima koji su se vratili u obitelj i nikada se nisu osamostalili tako da sam zato ja odlučila krenuti svojim putem sa 18 godina. Kao početnik nisam znala kako početi i od kuda jer život nije došao sa upotrebama za korištenje. Imala sam sreću što sam sa dva kofera ipak imala kamo. Nisam se morala snalaziti u svom samostalnom životu.
Stambena zajednica je ta koja me primila i pomogla mi pri osamostaljenju, a Udruga Igra se kasnije pridružila. Vjerujte, nikada se nemojte ustručavati njih pitati za pomoć. Uvijek su tu za nas sve. Ali da se ja vratim na svoju temu osamostaljivanja prvo sa čime sam se susrela je posao i poslodavac. Naravno, u ovoj našoj državi je teško da će te naići na dobrog poslodavca. Svi su oni u početku bajni i sjajni ali na kraju se ispostavi drugačije. Njima je bitan samo rad za koji ste plaćeni onoliko koliko jeste ali uvijek možete raditi nešto drugo. Kada dođete na razgovor za posao raspitajte se dobro na što imate pravo, a na što ne. Govorim vam iz nekih svojih grešaka i iskustva:
- Obavezno pitajte kolika vam je plaća
- Kada imate slobodan dan
- Ako se radi prekovremeno, da li vam je plaćeno?
- Koliko vam iznosi plaća neto, a ne bruto?
- Je li vam pokriveno zdravstveno?
- Da li vam je isplata plaće svaki mjesec redovita? Obavezno nakon isplate plaće zovite firmu ili poslodavca da vam pošalje platnu listu da vidite svoje stanje
I nemojte se ustručavati pitati ta pitanja jer to su vaša prava koja vam je poslodavac dužan reći. Isto tako je i sa godišnjim odmorom, važno je znati koliko dana odmora imate.
Ovo su sve neka pitanja koja sam se i ja bojala postaviti pa sam na kraju ostala bez nekih sredstava koja su pripadala meni samo ih nisam dobila jer nisam bila pitala na vrijeme i bila sam početnik kojemu nije imao tko objasnit takve stvari. I zapamtite koliko god svi kažu da je samostalan život lijep toliko je pun i odgovornosti.
