Zovem se Petra i imam 24 godine. Odrasla sam u Dječjem domu “Izvor” u Selcu. Deset godina sam bila tamo. Ne mogu reći da mi nije bilo dobro. U domu imaš sve jedino nemaš obitelji, ali ti ljudi koji rade s tobom i druga djeca ste zapravo jedna velika obitelj. Mislim da sam sigurno bila u jednom od najboljih domova u Hrvatskoj. U početku se teško naviknuti ali se vremenom navikneš. Ušla sam s 9 i pol godina. Ma sigurno najbolji Dom i najbolji ravnatelj na čelu. Pamtim iz doma samo lijepe stvari, a bilo ih je punoo.
Još dok sam išla u srednju školu, počela sam volontirat u udruzi invalida Crikvenica. Jedno prekrasno i nezaboravno iskustvo. Tako sam i dobila svoj prvi posao i upoznala divne ljude s kojima imam kontakt i sada. Ma to je nešto za cijeli život. Dobila sam i priznanje za volonterski doprinos i članak u novinama. Volontiranje bi svakako svakome preporučila. Kakav god sam dan imala i kako god sam bila raspoložena, kad sam došla u udrugu i vidjela tu djecu, taj njihov osmjeh, to veselje i sreću. Većina te djece je svjesna da će cijeli život tako živjet, u kolicima, da neće moći hodati, pričati, pa opet ne odustaju, bore se. Moji problemi su onda bili ništa naspram njihovih. I ja sam svašta prošla, uvijek sam se borila. Na sebe sam uvijek bila ponosna i divim se sama sebi. Dobro se dobrim vraća. Puno sam puta u životu pomogla i sve mi se vratilo. Kad sam mislila da nema izlaza iz neke situacije, uvijek sam se nekako snašla. Kad sam došla u Zagreb, najviše su mi pomogle udruga Igra i udruga Rtc. Hvala vam… Ne mogu izostavit svoju dragu ravnateljicu Irenu Vadlju, ženu koja mi je pomogla punoo, koja je prepoznala nešto u meni i uz koje sam spoznala da bi ja bila jako dobra njegovateljica, te sam to kasnije i završila. Ništa drugo u životu ti i ne preostaje nego samo borba…
Petra Čurković
