Zašto sam sretan jer sam odrastao bez roditelja u domu?
Ima puno razloga zbog kojih danas mogu biti sretan i puno onih drugih zbog kojih jesam sretan. Jedna velika osobna zadovoljština, sreća u nesreći, je to da sam sretan jer nisam odrastao sa roditeljima. Ljudi će se pitati, pa kako, zašto? Oni su se trebali brinuti za tebe, “digli” su ruke, napustili te, a ja ću reći: “Da, sve je to istina, ali ima još…”. Pa prije nego objasnim te tri točkice, započet ću kratku povijest djetinjstva.
Malen, sa svojih 9 godina i moja sestra, živjeli smo s majkom i očuhom, poslijeratno doba, manjak novaca, nezaposlenost, pijani očuh, batine, maltretiranje i sve ostalo što bih mogao nadovezati, a da nije nimalo lijepo, natjerali su moju majku da nas “pokloni” državi na skrb. Otac je također bio živ, još uvijek jest, ali on je izgubio pravo skrbništa u onom trenutku kad sam ja kao dijete od 8 godina MORAO BIRATI kod koga ću živjeti, otac i maćeha ili majka i očuh. Vrlo rano čovjek odraste. Moj izbor je bio majka, zbog maćehe koja nas ionako nije mogla podnijeti, mene i sestru. Izabrao sam manje zlo koje me sa sadašnjih 28 godina spasilo, to sam shvatio poslije 20te. Odlazak u dječiji dom, svoj pravi dom zamijenio sam jednim drugačijim domom, dijelio sam ga sam nekoliko djece i jednom tetom. Ona se za nas brinula 24h dnevno, takav je to sustav. Usadila mi je osnovne životne i moralne vrijednosti, imao sam tada samo svoje brige, brige jednog dječaka koje nisu bile isprepletene brigama odraslih, brigama svojih roditelja koji su bili daleko od nas, mene i sestre. Bilo mi je teško, ali shvatio sam vrlo rano da se moram sam pobrinuti za svoju budućnost, to je ono što malo koji roditelj objasni svom djetetu, ali niti ne pokušava na taj način, jer se ponaša previše zaštitnički, to je po meni najgora moguća opcija za vlastito dijete, čineći ga na taj način invalidom koji se ne može brinuti za sebe nakon što odraste.
Kako to obično biva, jednu ustanovu sam zamijenio sa drugom, bila je to još jedna prekretnica u mom životu. Naime, upisana srednja škola je značila da moram promijeniti dio sustava, da moram otići u veći grad, da moram prihvatiti nova pravila, novog, izmijenjenog sustava skrbi, koji je bio usko povezan sa onim starim, ali puno drugačiji, sa više odgovornosti, sa više pravila, sa više zaduženja i novih ljudi sa kojima moram koračati rame uz rame. Teško mi je padalo, kao i u ostalom, mojim drugim ukućanima misao da si tu još 4 godine i onda se snalazi. Ali imao sam plan. Oduvijek sam htio postati nešto što sam danas, znao sa što želim raditi u životu. Veliki problem u to doba mi je bio jako mali iznos novaca s kojim sam raspolagao tokom srednjoškolskog obrazovanja. Trebalo mi je više novaca od tih 140kn mjesečno, trebalo se snaći s tim.
Završio sam srednju školu i upisao studij. Ona stepenica dalje, koju ljudi iz sustava skrbi teško prekorače, je izlazak iz sustava te briga za sebe, ona briga koja te slomi jer nemaš dovoljno veliku podršku, jer nemaš krov nad glavom, jer nemaš dovoljno novaca da preživiš. Veliko olakšanje za mene je bila vrlo mala stepenica, a to je da sam imao krov nad glavom u obliku studentskog doma, jeftin smještaj, nova poznanstva koja su uključivala nove ljude, nova druženja, drugačiji i odrasliji pogled na svijet, onaj studentski, ponekad lijeni, a ponekad odlučni da želim nešto naučiti ili napraviti, da želim otputovati nekud, da želim živjeti poslije svega toga što sam prošao. Na drugoj godini studija sam se zaposlio, sudentski, honorarni posao, ali jedini uvjet koji sam sam sebi postavio je da taj posao mora biti u struci, što mi je uvelike olakšalo kasniji put kroz karijeru, jer sam dobio potrebno iskustvo. Taj posao sam sam sebi našao i radio sam ga do kraja studija, u principu to mi je platilo moje školovanje i uz to stipendija. Sve to sam si sam omogućio, sam shvatio gdje želim biti i što želim raditi, prihvatio sam odgovornost sam za sebe, to sam dobio od SUSTAVA SKRBI, odgovornost i stav. Nikad nisam imao problem reći gdje sam odrastao, nisam se ponašao na način da tražim sažaljenje od drugih te su me oni prihvatili kao ravnopravnog sebi, svi ti novi prijatelji i ljudi koje sam upoznao van sustava. Ukoliko ste u sustavu skrbi, vrlo bitno je da raširite poznanstva van sustava. To će vam svima pomoći u kasnijem prelasku preko one stepenice koju trebate proći nakon što završite srednju školu.
Danas, nakon što sam sve to prošao mogu samo reći da mi je veliko zadovoljstvo što sam odrastao bez roditelja, oni danas imaju svoje živote, a ja živim svoj uz svoju obitelj, dva psa i ženu koju volim. Da se vratim na početak.
Te tri točkice znače da sam sretan što sam odrastao bez roditelja jer sam našao sebe, jer sam odrastao, jer sam naučio biti samostalan, jer sam naučio tražiti informacije, jer sam naučio brinuti se za sebe i jer sam svjestan da ja to mogu. Te stvari nikad ne bih dobio da sam odrastao sa svojim roditeljima. Eto, nadam se da ćete promijeniti svoje poglede na svijet, da ćete prestati krivit druge za svoj život, da ćete ga prihvatiti i da ćete smoći hrabrosti i volje boriti se za sebe, za svoje prijatelje i one koje volite. Gledajte više u budućnost i planirajte, sanjarite, ostvarivo je.
I.P.
