Bliži se kraj školske i akademske godine, a jedno od neizbježnih pitanja je “Gdje ćeš radit?”. Kad se samo sjetim ovog pitanja, osjećam neku zgroženost. Svjesna činjenice da je tržište rada veliko, kako ponuda, tako i potražnja, i da nitko neće meni obećati sigurno radno mjesto, ne znam što bi prije napravila. Bila sretna jer sam spremna na nove korake ili tužna jer znam koji me proces čeka.
Sad, kao 30godišnjakinja mogu biti sretna što sam odlučila uzeti stvari u svoje ruke i sastaviti prvi životopis. Otvorila sam novi Wordov dokument, i stala. Pojavio se prvi problem. Kako uopće sastaviti životopis. Postoje mnoge forme, ali što napraviti da se istaknem i da moj mail ne ode u “smeće”. Gleda prazni papir mene, gledam ja njega. I ne popuštam. Krenula sam pisati sa svojim osnovnim podacima, informacijama o obrazovanju. Došla sam do dijela o radnom iskustvu. Ne mogu ostaviti rubriku praznu, a vjerojatno nije dovoljno što sam povremeno radila preko učeničkog i studentskog servisa. Vjerovali ili ne, i više je nego dovoljno. Bilo kakvo radno iskustvo znači da ste željni raditi, učiti, ali i prilagoditi se situacija. Pomaganje drugima, volontiranje, sudjelovanje na radionicama, hobiji, sve su to stvari koje su se našle u mom prvom životopisu.
Ponosna na formu i sadržaj životopisa, puna samouvjerenja, sastavila sam otvorenu molbu za posao i čekala. Očekivala sam da ću odmah dobit povratnu informaciju, da će me pozvati na razgovor i da ću započeti novu avanturu zvanu posao. Naravno da se to nije dogodilo. Nisam dobila niti automatski mail da su zaprimili moj CV i molbu. Postala sam svjesna surove realnosti. Nisam jedina koja traži posao, ali ne smijem odustati. Pa postoje razna poduzeća koja se bave sličnim djelatnostima. Vjerujem da sam poslala preko 50ak životopisa i otvorenih molbi. Bila bi sretna kada bi dobila automatski odgovor, ali i odbijenicu. Bar sam znala da su odvojili vrijeme da pročitaju moj životopis i da ga spreme u bazu podataka.
Prošlo je neko vrijeme do prvog poziva za razgovor za posao. Nesigurnost, trema, strah. Sve sam to sakrila duboko u sebi i djelovala odlučno. Nema veze što sam se osjećala manja nego makovo zrno, nitko to nije mogao primijetiti. Završilo je prvo testiranje, odradila sam razgovor za posao, bila iskrena i počela raditi. Uvjerena sam da je iskrenost bila jedna od karakteristika zašto sam baš ja dobila posao. Svjesna činjenice da sve ne znam, da imam teoretsko, ali ne i praktično znanje, da moram slušati nadređene i da se moram prilagođavati novonastalim situacija, krenula sam u novu avanturu koja traje i danas.
Drago mi je da nisam odustala na prvoj prepreci, da sam primila dosta odbijenica, ali i da sam odradila dosta razgovora za posao. Prikazati sebe u realnom stanju je jako teško. Poznavati svoje mane i vrline, i isto reći na glas, još je teže. Ali, sve smo to mi i za svakoga od nas postoji radno mjesto na kojem ćemo moći dat sve od sebe i taj rad će se cijeniti.
