Kultura i eventi Osobni razvoj Sasvim osobno

Moja priča – Novi početak

Vraćajući se u svoje djetinjstvo, moj mlađi brat i ja smo imali godine ispunjene srećom i ljubavlju. Da ste me tada pitali, naravno da se nisam tako osjećala svaki dan, i dugo sam se borila sa iluzijom koja nam se nameće od malih nogu kako “pravu” obitelj čine majka i otac. Mi smo odrasli uz baku, maminu mamu, nakon što su nas se roditelji odrekli već u samom početku naših života. Baka je za nas bila puno više od udomitelja. Preuzela je istovremeno ulogu majke, oca, bake i djeda. Ne znam odakle je crpila snagu, ali u 21 godinu mojeg suživota s njom, nisam ju nikad vidjela zaista umornu, ili bolesnu. Uvijek je bila tu, i na nama se nije izrazito vidjelo da smo drugačiji po ičemu od ostale djece. Nje danas više nema, ali naučila nas je važnim velikim stvarima.

Kada bih vam opisivala kakva je osoba naša baka bila, bez razmišljanja rekla bih borac. Kroz život i nedaće, koje su nam se uvijek nekako nizale jedna za drugom u beskraj, vječito krpanje kraja s krajem, neobično je kako smo mislili da smo svjesni razmjera svih tih problema, a istovremeno živjeli u blaženom neznanju. Zahvaljujući njezinom optimizmu, nikada zaista nismo saznali kolika je bila duboka i ozbiljna njezina briga za našu egzistenciju, uz svakodnevni trud da to tako i ostane.

Brat i ja smo dva različita pola, dok je on naše životno iskustvo tumačio kao neku vrstu hendikepa i nepravednosti u svijetu, ja sam odlučila gledati to sa pozitivnije strane.

Brzo sam odrastala, i uvijek sam se osjećala zrelijom i sposobnijom od svojih vršnjaka. Imala sam otvoreniji odnos sa bakom, nego što je većina mojih poznanika i prijatelja imalo sa svojim roditeljima. Uvijek sam bila osoba kojoj su se drugi obraćali za pomoć ili pitanjima za koje im je neugodno razgovarati sa svojima doma.

Jedna od većih prednosti drugačijeg životnog puta je i to što si otporniji na minorne i nebitne probleme, svjestan si kako uvijek u životu može biti i gore, ali i da sami krojimo svoju sudbinu. Imamo više razumijevanja, empatični smo i trudimo se biti ljubazniji prema drugima, jer smo na vlastitoj koži iskusili kako nikad ne znaš za tuđu borbu i križ koji osoba nosi. Najljepše što se rodilo iz cijele situacija je velika želja za pomaganjem drugima oko sebe, ta konstantna potreba za nesebičnim djelovanjem. Naučilo me kako se sreća nalazi u malim sitnicama, te zahvalnošću zbog svega što sam prošla kroz život.

U moru svojih dragocjenih uspomena, uvijek me nasmije događaj svoje prve jedinice u školi. Bila je to ocjena iz hrvatskog jezika, iz lektire Pinokio. Nas par djece iz razreda nije moglo posuditi knjigu u knjižnici zbog ograničenog broja, pa smo ovisili o kolegama u razredu. Princip je bio kada netko pročita knjigu, proslijedit će ju idućem djetetu. Osobno nisam imala sreće taj put, jer sam lektiru dobila tek večer prije roka i ispita iz lektire. Ishod je bio za mene katastrofalan, jer sam prvi put u životu iskusila nepravdu i k tome još zaradila najgoru ocjenu. Plačući sam trčala kući kako bih nazvala baku, osjećajući već njezino razočarenje i potencijalnu ljutnju. Na vlastito iznenađenje, posve sam bila u krivu, jer kad sam ju nazvala baka je naravno kao klasičan roditelj zamišljala sve najgore scenarije razloga zašto ju zovem u suzama, na posao.

Sjećam se njezinih riječi popraćene smijehom kako to nije ništa strašno, i kad tad se i takva ocjena morala desiti, no to nije razlog za plakanje, i poklopila slušalicu. Po završetku razgovora ostala sam ljuta, jer  baka ne suosjeća s mojim brigama o ozbiljnom narušavanju prosjeka i mojeg potencijala za blistavom budućnošću. Nikako nisam mogla taj dan doći sebi od šoka kako je olako shvatila moj problem, kad je svima poznato da to tako obično krene…Bezazleno se desi jednom pa skreneš s pravog puta, i začas se okreneš, već si star i nisi ništa napravio sa svojim životom. Mislim da moja ironija i pesimizam nisu mogli biti veći, jer sam i taj razred prošla s odličnim uspjehom.

Moja poruka za kraj glasi “Your path is more difficult because your calling is higher” ! Sve što možete zamisliti, znači da je ostvarivo, na nama je da odlučimo želimo li nešto jednog dana, ili nam je ovo dan prvi u ostvarivanju naših snova.

Dora A. (25 god)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.