Od malena, zapravo od kada znam za sebe učena sam da šutim, trpim ne prigovaram, ma zašto ako ne trebam. Zapravo, koga se bojim, čega, zašto zadržavati u sebi misli i emocije. Kao tip osobe sam linija koja popušta i povlači se i tako iz dana u dan u mom životu. To je bio dug period takve mene koji je trajao i dalje u pozadini traje. No s vremenom i sazrijevanjem kroz život postala sam nešto drugo. Ovo je jako teško shvatiti tko ne radi na sebi te ne prati sebe, promjene razmišljanja, stavove… Ali nešto što me prestrašilo malo je ubrzalo i otišlo predaleko, bez finog prijelaza. To me bacilo u nesigurnost i borbu sa samom sobom. Našli ste se sigurno u razno raznim situacijama gdje ste se dvoumili. Došla sam u fazu ratnice koja samo hara i kroči bez stanke. Hm da teško je shvatiti tu transformaciju riječima, a tek meni koja prolazim kroz nju.
To je kao kada rijeka teče i u nju se baca mnogo otpada i rijeka to trpi dok jedanput ne nabuja i ne poplavi cijelo naselje. E da, u takvoj fazi sam sada i ja. Ali onda nastaje problem, ta ista rijeka je napravila mnogo štete koja je možda i dugotrajno štetna, jer nije imala neki fini prijelaz gdje bi taj otpad mogla ostaviti. Ponekada se pitam zašto je to tako. Možda se bojim da nemam vremena pa hitno moram skrenuti u zavoju, kao da neću imati dovoljno mjesta za izmanevrirati to svoje vozilo. Ali i dok dođem do tog zavoja i kada shvatim da imam vremena opet me nešto koči, opet neki strah da li da pričekam ili da skrenem. E onda se probudi opet ono moje, prvo linija popuštanja i to potraje, ali dok to traje osjetim potrese i drhtaje kao da ta cesta po kojoj vozim puca i razdvaja se, dok ne pukne, a naravno čekam taj trenutak i onda kada pukne nastane nesreća do koje nije trebalo doći.
Da pitanje kako spriječiti nesreću na koji način naći fini prijelaz u kojem trenutku, vremenu, ovisi i o situaciji. Mislim, možda imam neko opravdanje zašto je to tako, navela sam u prvoj rečenici. Ovo pišem za sve koji su u sličnoj ili istoj situaciji. Nadam se da neće dugo potrajati, ali ta transformacija ovisi o nama o nikome drugome. Naravno to je jako teško i naporno, mnogo izjedanja, živciranja i razmišljanja.
Ovime bih htjela reći, radite na sebi, obratite pozornost na sebe, opažajte sebe. Jer može biti kasno te dugotrajnih šteta koje se kasnije teško mogu popraviti.
M.K.
