Sasvim osobno

Loše ili ne

Danas mi je došla majka u posjetu sa svojim stvarima, jer je pobjegla od oca alkoholičara, ne znam ni sama koji je ovo put.

Došla je da bi ostala kod mene, ali ne može.

Da li je to loš postupak ili ne, ja ne znam.
Svaki put kada se oni posvađaju, ja ispadnem govno, jer joj uvijek pomognem.

Prvi put se to dogodilo kada ju je moj otac davio po drugi put. Rekla mi je da je moj otac dobio plaću i da mu uzmem lovu iz novčanika i da idemo kod tete u Osijek. Tada sam bila osmogodišnjakinja. Ukrala sam novce i mi smo otišle, moja mama, pet godina mlađa sestra i ja, ali se mama nakon tri tjedna vratila, jer ju je moj otac molio i plakao da se vrati.

Nedugo nakon toga, godinu dana kasnije me mama poslala da odem u socijalnu službu prijaviti zlostavljanje. Otišla sam i oni su nam odmah sredili sigurnu kuću. Naravno, kao i ranije, moja majka nije izdržala ni mjesec dana bez moga oca, pa se vratila. Plakala sam i molila ju da ostanemo. Nisam se željela vratiti. Napokon sam se osječala slobodnom. Strah koji me pratio cijelo vrijeme je nestao. Strah od oca alkoholičara koji bi dolazio doma pijan i galamio, tu i tamo nas udario. Strah od galame….

Svaki put kad bi se vratili, moj otac bi bio med i mlijeko neko vrijeme. Svaki put sam mislila da se promijenio i postao bolji čovjek. Ali, svaki put bi se prevarila i moja nada je svaki put iznova umirala.

Sa četrnaest godina sam zaprijetila mami, jer više nisam znala kaj napraviti. Rekla sam joj ili da ode na socijalno prijaviti oca, ili ću ja otići od kuće i napraviti nešto sa sobom. Kap koja je prelila čašu u tom trenutku su moja braća. Svaki put kada bi se moj otac vraćao doma pijan, mi smo gasili svjetla i pravili se da spavamo. U tom trenutku više nije bilo učenja, igre, gledanja televizije ili pospremanja skučenog stana, u kojem nas je bilo šest u jednoj prostoriji. Moj otac je došao doma i u jednom trenutku nasrnuo na moju mlađu braću, tada su imali tri i četiri godine, gdje sam ga ja pokušala zaustaviti i dobila šakom u glavu, te se prevrnula na krevet. U tom trenutku su mi potonule sve lađe i zaprijetila majci. Zvali smo socijalnu službu, uz pomoć jedne obitelji, i oni su mamu, braću i seku smjestili u sigurnu kuću. Ja nisam htjela ići s njima, nisam htjela ponovno mijenjati školu. Taman sam upisala srednju i našla svoje društvo. Promijenila sam pet osnovnih škola i nikada nisam imala svoje društvo. Ostala sam u domu za nezbrinutu djecu. Nakon nekog vremena mami nije odgovaralo u sigurnoj kući, pa je otišla kod tete u Osijek. Ni tamo joj nije odgovaralo, jer joj nikada nigdje nije dobro, pa se vratila ocu. Socijalna radnica joj je rekla, da ako se vrati ocu, da će joj oduzeti djecu, ali ona se svejedno vratila, i djeca su oduzeta.

Zadnji incident za moju svadbu je bio da se moj otac napio kao stoka i napravio mi scenu na svadbi. Pao je pred Crkvom, na podiju me odvlačio od muža, svađao se sa rođenim bratom i mene nazivao kurvom. Nakon dva živčana sloma na svadbi, otjerala sam ga, a on je otišao doma i zapalio se plinskom bocom. Od tog dana mi ne razgovaramo. Mama je otišla u Njemačku kod sestre, da se makne od njega. Kada se vratila, hodale smo po centrima za socijalnu skrb da joj srede smještaj. Za to je trebalo vremena, pa se mama prijavila u bolnicu na liječenje (koje joj je trebalo, pri izlasku iz bolnice se skužilo da joj je bolje), a nakon izlaska nije htjela ići na smještaj koji smo dogovorili, već se vratila ocu i opravdavala njegov postupak. Kao da on ništa nije skrivio.

Nakon toga sam imala spontani, niti me pitala kako sam, nije me ni posjetila da mi bar malo pomogne, da me pogleda, ništa! I sada mi je došla na vrata sa svojim stvarima, da ju ja primim jer joj otac prijete ubojstvom. Koliko god se zbog odluke osjećala loše, ne može!! Dosta mi je hodanja s njom po policiji i traženja smještaja ja sada imam svoj život sa mužem, nisam više sama i ne moram više kroz život prolaziti sama. Volim ja nju, ali više nemam snage. Odvezla sam ju na policiju, pa neka ga prijavi, ja se isključujem!

Nakon što ga je prijavila, odvezli su ga u Vrapče. Nazvala me plačući, jer nema novaca i nema kaj za jesti. Htjela bi biti kod mene, što stvarno nije moguće. Muž i ja smo sjeli u auto, otišli u dućan i nakupovali joj dosta toga da ima, neka se nađe. Dali joj nešto novaca i sada se nadam da će sve biti ok. Susjeda koji joj stalno dosađuje sam poslala k vragu i rekla mu ako ne prestane dosađivati mojoj majci da će imati problema sa mnom. Samo je otišao i to je bilo to.

Zašto sve ovo pišem? Želim da se žene, djeca ili bilo tko tko trpi bilo kakvo nasilje makne od nasilnika. Nema smisla to trpiti. Pišem ovo da ljudi shvate kaj se događa oko njih, da nije sve med i mlijeko, te da pomognu jedni drugima.

Anonimno

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.