Zovem se Ivan Nikolić. Moja priča nije laka, ali danas znam da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Odrastao sam u dječjim domovima, od svoje pete godine. Moj dom nikad nije bio sigurno mjesto. Otac alkoholičar, nasilje, bijeg, strah – sve to je bilo dio mog odrastanja. Uvijek sam tražio ljubav, sigurnost i nekoga tko bi me zaštitio, ali to nisam našao kod svojih roditelja.
Sjećam se, kao dijete, gasio bih svjetla i pravio se da spavam kad bi otac pijan ulazio u kuću. Uvijek bih se nadao da će taj put biti drugačije, da se možda promijenio. Ali svaki put bih se prevario. Kada su me smjestili u dom, nisam znao što me čeka. Bio sam izgubljen, ali u sebi sam nosio neku nadu da postoji nešto bolje, neki bolji život.
Godinama sam se pitao: „Zašto ja? Zašto moj život mora biti ovakav? Gdje je Bog u svemu ovome?“ Nisam imao odgovore. Ali Bog me nije zaboravio.
Kad sam bio stariji, netko mi je dao Bibliju. Isprva sam je čitao iz znatiželje, ali s vremenom su te riječi počele dodirivati moje srce. Posebno me pogodilo kad sam pročitao:
“Jer znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.” (Jeremija 29,11)
Tada sam shvatio – moj život nije slučajnost. Bog ima plan za mene. Moja prošlost ne mora određivati moju budućnost. Sve rane, sve suze, svi strahovi – Bog ih može iskoristiti da me učini jačim i da preko mene pomogne drugima.
Danas više nisam onaj izgubljeni dječak. Moj identitet nije „dijete iz doma“ ni „sin alkoholičara“. Ja sam Božje dijete, ljubljeni sin nebeskog Oca.
Radim, gradim život, učim kako oprostiti i kako ljubiti čak i one koji su mi nanosili bol. Najveća pobjeda nije bijes ni osveta, nego ljubav i oprost koje sam pronašao u Isusu Kristu.
Ako ti koji ovo čitaš misliš da nema nade, znaj – ima! Bog je vjeran. I ako je mogao promijeniti moj život, može i tvoj. Pronašao sam svrhu u Njegovoj ljubavi. Moje svjetlo više nitko ne može ugasiti.
Ivan Nikolić
